Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 399. ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 125/04 i 111/09) u vezi člana 506. stav 1. ZPP (''Službeni glasnik RS'' 72/11 i 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužene neosnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP na koju ukazuje revizija, jer ne postoji protivrečnost o bitnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude i izvedenim dokazima jer nižestepene odluke nisu zasnovane isključivo na izveštaju DOO za geodetske radove „BB“ iz ..., a koji je sačinjen po zahtevu tužioca pre pokretanja ove parnice, kako to tvrdi revizija.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, i tužena u svojstvu zakupodavca i tužilac u svojstvu zakupca, nakon sprovedenog postupka davanja u zakup poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini za KO ..., su 22.01.2008. godine zaključili ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini. Predmet zakupa je bilo poljoprivredno zemljište ukupne površine 643 h 81 ar i 98 m2, a tužilac je od te površine faktički koristio 585 h 73 ara i 53 m2. Na okolnost da je koristio manju površinu od one koju je zakupio tužilac je ukazivao tuženoj i tražio da se u tom smislu izmeni ugovor što tužena nije prihvatila obavestivši tužioca da koristi mogućnost jednostranog raskida ugovora o zakupu poljoprivrednog zemljišta, što je kasnije i dovelo do raskida navedenog ugovora.Tužena je od tužioca naplatila zakup za celokupnu površinu zemljišta koje je bilo predmet zakupa po međusobnom ugovoru iako je tužilac koristio manju površinu i to za 58 h 8 ari i 45 m2. Imajući u vidu visinu zakupa iz ugovora nižestepeni sudovi su utvrdili da je tužilac platio 74.000 evra za površinu koju faktički nije koristio, a da bi utvrdio površinu zemljišta koju nije koristio tužilac je angažovao geodetsku firmu „BB“ iz ... da izvrši snimanje faktičkog stanja na terenu za šta je ta firma od tužioca naplatila 100.000,00 dinara. Polazeći od navedenog nižestepeni sudovi nalaze da tužilac od tužene osnovano potražuje iznos koji je platio za zakup zemljišta, a koje nije koristio kao i iznos troškova koje je imao za faktičko snimanje stanja na licu mesta, te su zbog toga postavljeni tužbeni zahtev u celini usvojili.

Odredbom člana 17. stav 1. ZOO je predviđeno da su stranke u obligacionom odnosu dužne da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje. Ugovorom o zakupu poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini od 22.01.2008. godine je utvrđeno da tužena, preko Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, daje tužiocu u zakup poljoprivredno zemljište u ukupnoj površini od 643,8198 hektara, a zakupnina je utvrđena na iznos od 819.953,9969 evra u dinarskoj protivvredosti i taj iznos je tužilac tuženoj isplatio. Iako je sačinjen zapisnik o formalnom uvođenju tužioca u posed zakupljenog zemljišta u nižestepenim postupcima je utvrđeno da tužena tužiocu nije faktički predala u posed zemljište u površini koja je predmet ugovora o zakupu, već da mu je predala 58 h 08 ari i 45 m2 manje od te površine, odnosno tužilac tu površinu nije koristio. Osnovna teza tužene isticana tokom postupka, a koja se ponavlja i u reviziji, je da upravo ta površina u postupku nije pravilno utvrđena. Bez obzira što se ta primedba očito odnosi na činjenično stanje koje se ne može pobijati u reviziji, ovaj sud nalazi da je razliku u površini između zemljišta koje je bilo predmet ugovora i onoga koje je tužilac faktički koristio na terenu, sud utvrdio ne samo na osnovu premera koji je obavljen pre početka parnice, a za koji je tužilac platio naknadu od 100.000,00 dinara, nego i drugim dokazima koji su izvedeni u postupku. Tako je iskazima svedoka utvrđeno da je u spornom periodu deo zemljišta koje je predmet ugovora o zakupu koristilo preduzeće „…“, da je za poljoprivrednu obradu bilo neupotrebljivo zemljište oko deponije i slično. U postupku je utvrđeno i da se tužilac obraćao tuženoj sa zahtevom da se utvrdi stvarna površina zemljišta koje je on koristio, da je u tom cilju obavljen i inspekcijski pregled sa nalogom inspektora da se izvrši snimanje površine zemljišta koje se faktički koristi, a što kasnije nije urađeno. Sve napred navedeno nedvosmisleno dovodi do zaključka da tužena nije u potpunosti izvršila svoju ugovornu obavezu i tužiocu predala na korišćenje površinu zemljišta koja je bila predmet ugovora, te je zbog neizvršenja ugovora tužioca, koji je svoju ugovornu obavezu izvršio u potpunosti, pričinila štetu upravo u onim iznosima kako je to i utvrđeno nižestepenim odlukama. Otuda i stoji obaveza tužene da tužiocu naknadi pričinjenu štetu kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.

Kako se ni ostalim navodima iz revizije ne dovodi u sumnju pravilnost nižestepene presude, to je revizija kao neosnovana odbijena na osnovu člana 405. stav 1. ZPP.

Predsednik veća-sudija

Vesna Popović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić