Rev 1720/2015 porodično pravo; izdržavanje maloletne dece

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1720/2015
01.10.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Ljubice Milutinović, predsednika veća, Jasminke Stanojević i Slađane Nakić- Momirović, članova veća, u parnici tužilaca maloletnih M.Đ.1 i M.Đ.2, koje zastupa zakonska zastupnica – majka J.Đ., svi iz L., čiji je punomoćnik A.S., advokat u K., protiv tuženog N.Đ. iz L., koga u postupku po reviziji zastupa punomoćnik D.S., advokat iz L., radi izmene odluke o obavezi izdržavanja, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 448/14 od 03.09.2014. godine, u sednici održanoj 01.10.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 448/14 od 03.09.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Loznici P2 442/2013 od 14.05.2014. godine, stavom prvim izreke, izmenjena je presuda Osnovnog suda u Loznici P2 53/10 od 27.01.2010. godine u stavu trećem, tako što je tuženi obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje tužilaca maloletnih M.Đ.1 i M.Đ.2, plaća i to za maloletnu M.1 počev od dana podnete tužbe pa do presuđenja mesečno po 7.000,00 dinara, a počev od dana presuđenja pa ubuduće dok za to postoje zakonski uslovi po 8.000,00 dinara, a za maloletnog M.2 iznos od 6.000,00 dinara do dana presuđenja a od tada pa ubuduće iznos od po 6.500,00 dinara na način opisan u ovom stavu izreke, kao i iznos od 26.250,00 dinara na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate. Drugim stavom izreke tužbeni zahtev tužilaca preko dosuđenih iznosa na ime izdržavanja i troškova postupka, a do iznosa postavljenih tužbenim zahtevom, odbijen je kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž2 448/14 od 03.09.2014. godine, žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom usvajajućem delu i u delu odluke o troškovima parničnog postupka (stav prvi izreke).

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tuženi je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge povrede postupka. Tuženi je u reviziji naveo sve bitne povrede postupka zbog kojih se revizija može izjaviti, ali u razlozima revizije ne ukazuje ni na jednu od tih povreda postupka.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, ranijom presudom Osnovnog suda u Loznici P2 53/10 od 27.11.2010. godine tuženi je obavezan da na ime svog dela doprinosa za izdržavanje maloletne ćerke M.1 plaća mesečno iznos od 6.500,00 dinara, a za maloletnog sina M.2 iznos od 5.000,00 dinara mesečno, počev od 26.10.2009. godine pa ubuduće. U vreme donošenja ove odluke maloletni tužioci su živeli u zajednici sa majkom, njenim roditeljima i bratom, majka tužilaca je bila zaposlena sa zaradom od oko 18.000,00 dinara, tužioci nisu primali dečiji dodatak, bili su predškolskog uzrasta i pohađali vrtić za koji je plaćana naknada od 5.000,00 dinara. Tuženi je živeo sam, radio je kao volonter i bio prijavljen Nacionalnoj službi za zapošljavanje, a njegova mesečna primanja su iznosila od 6.000,00 do 7.000,00 dinara. Maloletna M.1 sada ima 10 godina i učenik je trećeg razreda osnovne škole, a M.2 je star 8 godina i učenik prvog razreda osnovne škole. Primaju dečiji dodatak u mesečnom iznosu od po 3.338,49 dinara, žive u zajednici sa majkom, njenim vanbračnim suprugom i njegovih dvoje dece u stanu koji je vlasništvo vanbračnog supruga, koji je zaposlen sa mesečnim primanjima od oko 39.000,00 dinara. Zakonska zastupnica tužilaca nema imovine na svom imenu, zaposlena je i ostvaruje mesečnu zaradu od 24.077,74 dinara. Tuženi sada živi u zajednici sa roditeljima i bratom, trenutno nije u radnom odnosu, a po zanimanju je elektrotehničar. Nakon prestanka radnog odnosa u preduzeću I. 20.10.2013. godine, ostvarivao je naknadu u Nacionalnoj službi za zapošljavanje u periodu od tri meseca u visini do oko 27.000,00 dinara. Ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje tužilaca za period od podnošenja tužbe do presuđenja na mesečnom nivou je za maloletnu M.1 15.000,00 dinara, a za maloletnog M.2 13.000,00 dinara, a od presuđenja pa ubuduće njihove mesečne potrebe se mogu zadovoljiti iznosom od 18.000,00 dinara, odnosno 15.000,00 dinara za maloletnog M.2.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je pobijanom presudom utvrđena visina obaveze tuženog da doprinosi izdržavanju tužilaca na način kako je to određeno izrekom pobijane presude.

Naime, prema odredbi člana 67. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 18/05), pravo je ali i dužnost roditelja da se staraju o deci, dok prema članu 75. i 160. stav 1. istog zakona, dete ima pravo na izdržavanje od oba roditelja. Visina izdržavanja određuje se prema potrebama deteta, kao poverioca izdržavanja, kako to propisuje član 160. stav 2. istog zakona, dok mogućnost roditelja, kao dužnika izdržavanja, zavisi od njegovih prihoda, mogućnosti za zaposlenje i sticanje zarade, njihovih ličnih potreba, ali i obaveze izdržavanja drugih lica i drugih okolnosti od značaja za izdržavanje (član 160. stav 3. PZ).

Imajući u vidu utvrđene potrebe maloletne dece, kao i imovinske prilike njihovih roditelja, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pravilan zaključak iz pobijane presude da je tuženi u mogućnosti da doprinosi izdržavanju tužilaca sa utvrđenim mesečnim iznosima, bez opasnosti po sopstvenu egzistenciju. Činjenica da tuženi trenutno nije zaposlen je bila od uticaja samo na visinu njegove obaveze da doprinosi izdržavanju svoje dece, što je u skladu i sa članom 27. stav 1. Konvencije UN o pravima deteta, koja obavezuju sud da prilikom donošenja odluke o izdržavanju dece, vodi računa pre svega o njihovim interesima, dok se obaveza roditelja kao dužnika izdržavanja, zasniva na kriterijumu odgovornog roditeljstva. To znači da i roditelj koji ne živi sa maloletnim detetom, je uvek u obavezi da doprinosi njegovom izdržavanju, osim u slučaju potpune nesposobnosti za privređivanje. Na ovaj način maloletnoj deci se može obezbediti suma neophodna za zadovoljenje njihovih egzistencijalnih, zdravstvenih, obrazovnih i socijalnih potreba, a koje treba da omoguće detetu najmanje takav nivo životnog standarda, kakav uživa roditelj, koji je dužnik izdržavanja.

Imajući u vidu navedeno ovaj sud je primenom člana 414. ZPP odlučio kao u izreci. Cenjeni su i navodi u reviziji da se od januara meseca 2015. godine maloletni M.2 nalazi i živi kod tuženog, zbog čega ne bi trebalo da doprinosi njegovom izdržavanju od tada pa ubuduće, pa nalazi da se radi o novim činjenicama koje se u ovoj vrsti postupka ne mogu isticati, a mogu eventualno biti osnov za izmenu odluke o obavezi tuženog da doprinosi njegovom izdržavanju.

Predsednik veća – sudija

Ljubica Milutinović,s.r.