Rev 2681/2019 3.1.2.22; zajam, kredit

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2681/2019
21.01.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca – protivtuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Gordana Pavlović, advokat iz ..., protiv tuženih – protivtužilaca BB i VV, oboje iz ..., čiji je punomoćnik Miloš Lončar, advokat iz ..., radi isplate po tužbi i utvrđenja po protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženih – protivtužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 4345/18 od 30.10.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 21.01.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženih – protivtužilaca BB i VV, oboje iz ..., izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 4345/18 od 30.10.2018. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Novom Sadu P 369/2017 od 17.07.2018. godine, stavom prvim izreke, obavezani su tuženi – protivtužioci da tužiocu – protivtuženom solidarno isplate na ime vraćanja zajma iznos od 8.173.788,27 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 11.08.2017. godine do konačne isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca – protivtuženog za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 8.173.788,27 dinara za period od 01.11.2011. godine do 11.08.2017. godine. Stavom trećim izreke, odbijen je primarni protivtužbeni zahtev tuženih – protivtužilaca za utvrđenje ništavosti potvrde od 11.08.2017. godine i da ista ne proizvodi pravno dejstvo. Stavom četvrtim izreke, odbijen je eventualni protivtužbeni zahtev tuženih – protivtužilaca kojima je tražen poništaj potvrde od 11.08.2017. godine i da ista ne proizvodi pravno dejstvo. Stavom petim izreke, obavezani su tuženi – protivtužioci da tužiocu – protivtuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 455.046,82 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 4345/18 od 30.10.2018. godine, žalba tužioca – protivtuženog je usvojena, a žalba tuženih – protivtužilaca je delimično usvojena, presuda Višeg suda u Novom Sadu P 369/17 od 17.07.2018. godine preinačena je u delu odluke iz stavova prvog i drugog izreke, tako što se tuženi – protivtužioci obavezuju da tužiocu – protivtuženom umesto iznosa od 8.173.788,27 dinara, solidarno isplate iznos od 80.700 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i kamatu na taj iznos za period od 01.11.2011. godine do 25.12.2012. godine, po stopi Evropske centralne banke u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, a počev od 25.12.2012. godine pa do isplate, kamatu po stopi propisanoj članom 4. Zakona o zateznoj kamati, dok se u preostalom pobijanom, a nepreinačenom delu žalba tuženih – protivtužilaca odbija i prvostepena presuda potvrđuje (stav prvi izreke). Tuženi – protivtužioci su obavezani da tužiocu – protivtuženom isplate iznos od 239.337,88 dinara na ime naknade troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi - protivtužioci su blagovremeno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“ 72/11...55/14), Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da revizija tuženih - protivtužilaca nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Nisu učinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka pred drugostepenim sudom iz člana 407. stav 1. tačka 3. ZPP, na koje se neosnovano ukazuje revizijom, jer je drugostepeni sud u toku postupka pravilno primenio odredbe Zakona o parničnom postupku, pa je odlučio pravilnom primenom člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilac i tuženi su dugogodišnji poznanici, obzirom da je tužilac kao advokat obavljao mnoge pravne poslove za tužene. U toku 2010. godine tužilac se zbog bolesti odlučio na prodaju stana sa kancelarijom koji se nalazi u ulici ... broj .. u ..., pa je između njega i tuženih postignut dogovor o kupoprodaji navedenog stana za ugovorenu kupoprodajnu cenu od 85.000 evra. Dogovor parničnih stranaka je realizovan dana 15.08.2011. godine, tako što je između tužioca kao prodavca i tužene VV kao kupca zaključen ugovor o kupoprodaji nepokretnosti – stana bliže opisanog u obrazloženju prvostepene presude. U ugovoru je navedeno da kupoprodajna cena iznosi 126.000 evra, da je kupac isplatio deo ugovorene cene prodavcu u iznosu od 23.000 evra, a da će ostatak cene isplatiti nakon što mu banka odobri sredstva po osnovu kredita. Potpisi ugovorača su istog dana overeni pred Osnovnim sudom u Novom Sadu pod Ov.3 ../11. Stvarna cena koja je dogovrena između parničnih stranaka iznosila je 85.000 evra, ali je u ugovoru naveden veći iznos, jer je tuženoj VV prilikom ugovaranja stambenog kredita predočeno da se ugovorena kupoprodajna cena mora povećati za 1/3 vrednosti kako bi joj bio odobren kredit u traženom iznosu od 85.000 evra. Dana 09.09.2011. godine tuženoj su isplaćena sredstva po osnovu kredita, nakon čega je tužiocu isplaćena ugovorena kupoprodajna cena u iznosu od 85.000 evra u dinarskoj protivvrednosti. Istog dana tuženi su zajedno predložili tužiocu da im pozajmi 85.000 evra koje je primio na ime isplate kupoprodajne cene, uz obavezu da mu pozajmljeni novac vrate u roku od 30 dana. Tužilac je prihvatio predlog tuženih i pozajmio im je traženi novac. Pismeni ugovor o zajmu nije zaključen s obzirom na dugogodišnje poznanstvo i poslovnu saradnju parničnih stranaka tokom koje se razvilo međusobno poverenje i poštovanje. Tokom 2012. godine tuženi su tužiocu vratili deo zajma u iznosu od 4.300 evra. Nakon toga tužilac je od tuženih više puta tražio da mu vrate preostali novac, što isti nisu učinili, iako su obećavali da će izmiriti svoje obaveze. Dana 11.08.2017. godine sačinjena je pismena potvrda u kojoj je navedeno da su u septembru 2011. godine tuženi pozajmili od tužioca dinarsku protivvrednost 85.000 evra i da su se obavezali da pozajmljeni novac vrate zajmodavcu u roku od 30 dana. Takođe je navedeno da su tuženi tokom 2012. godine vratili tužiocu deo zajma u iznosu od 4.300 evra u dinarskoj protivvrednosti, te da su ostali u obavezi da vrate 80.700 evra tužiocu. Konstatovano je da će se na poleđini potvrde upisivati svaki povrat novca, koji će se potpisivati od strane tužioca i tuženih. Navedenu potvrdu potpisali su zajmoprimci BB i VV.

Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno odlučili o osnovu tužbenog zahteva, jer tuženi – protivtužioci imaju neizmirenu obavezu prema tužiocu – protivtuženom, shodno odredbi člana 557. Zakona o obligacionim odnosima. Sporno je koja je to obaveza i u kom iznosu. Prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca i u stavu prvom izreke presude obavezao tužene da tužiocu solidarno isplate na ime vraćanja (preostalog) zajma iznos od 8.173.788,27 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 11.08.2017. godine do isplate, a stavom drugim izreke odbio je zahtev za isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos za period od 01.11.2011. godine do 11.08.2017. godine. Drugostepeni sud pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primenu materijalnog prava shodno članu 386. Zakona o parničnom postupku, pravilno je preinačio prvostepenu presudu u stavu prvom i drugom izreke, tako što je obavezao tužene da umesto navedenog iznosa od 8.173.788,27 dinara, solidarno tužiocu isplate iznos od 80.700 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate i kamatu na taj iznos za period od 01.11.2011. godine do 25.12.2012. godine, po stopi Evropske centralne banke u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, a počev od 25.12.2012. godine, do isplate, po stopi propisanoj članom 4. Zakona o zateznoj kamati.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, drugostepeni sud je pravilnom primenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude. Ovo sa razloga što stranke mogu ugovoriti deviznu obavezu (član 34. stav 8. Zakona o deviznom poslovanju). Takvo ugovaranje nije protivno prinudnim propisima, javnom poretku, dobrim poslovnim običajima, niti pravilima morala. Ugovor je zakon za stranke i ono što ugovore dužne su da poštuju u smislu člana 17. Zakona o obligacionim odnosima. Ugovorena je devizna obaveza. U skladu sa ugovorom, tužilac je mogao da traži isplatu ugovorenog deviznog duga sa kamatom, koja pripada na taj devizni dug, a sve u dinarskoj protivvrednosti. Međutim, tužilac je izvršio konverziju u momentu podnošenja tužbe, tražeći umesto dugovanog deviznog iznosa njegovu dinarsku protivvrednost sa kamatom po stopi iz Zakona o visini stope zatezne kamate od 01.01.2011. godine. Tako postavljen tužbeni zahtev nije u skladu sa odredbom člana 395. Zakona o obligacionim odnosima po kome se obaveza koja glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti može ispuniti u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Konverzija deviznog potraživanja u dinarsko, pravno je dopuštena samo kada je to ugovorom stranaka izričito propisano, što proizilazi iz člana 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Valuta obaveze propisana članom 395. ZOO podrazumeva da ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili u zlatu, njeno ispunjenje se može zahtevati u domaćem novcu, prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Iz navedenog sledi da tužilac ima pravo da traži samo da mu se isplati ugovoreni devizni iznos u dinarskoj protivvrednosti važećoj po kursu na dan isplate, sa pripadajućom kamatom. Pravo na kamatu teče od 01.01.2011. godine (kada je protekao ugovoreni rok vraćanja zajma) u smislu člana 278. stav 1. u vezi sa članom 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to pravilno utvrdio drugostepeni sud.

Dosuđenjem deviznog iznosa u dinarskoj protivvrednosti drugostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtev i odluka je u granicama zahteva stavljenog u postupku u smislu člana 3. stav 1. Zakona o parničnom postupku, zato što zahtev za naplatu novčane obaveze koja glasi na određeni iznos novčanih jedinica u domaćoj valuti, sadrži u sebi i zahtev za naplatu novčanih jedinica u stranoj valuti.

Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo zaključivši da navedeno pismeno – potvrda od 11.08.2017. godine ne predstavlja prividan pravni posao iz člana 66. Zakona o obligacionim odnosima, te da nisu ispunjeni uslovi za primenu člana 103. ZOO, ni članova 101.-117. ZOO, pa su pravilno odlučili o protivtuženom zahtevu, odbijajući isti kao neosnovan. Naime, u provedenom postupku je utvrđeno da je potvrda od 11.08.2017. godine verodostojna, da u svemu odgovara stvarnom činjeničnom događaju i postojanju ugovornog odnosa između tužioca kao zajmodavca i tuženih kao zajmoprimaca. Tuženi su nesporno potpisnici potvrde, čime se potvrđuje postojanje ugovornog odnosa sa tužiocem i postojanje i visina preostale novčane obaveze prema tužiocu iz ugovora o zajmu u iznosu od 80.700 evra. Navedena potvrda potpisana je od strane oba tuženika BB i VV kao zajmoprimaca, pa su isti solidarni dužnici preostale novčane obaveze prema tužiocu, jer je pozajmica nasuprot revizijskom osporavanju učinjena oboma, a ne samo tuženom BB i oboje tuženih su preuzeli obavezu njenog vraćanja, kao su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi.

Odluka o troškovima parničnog postupka doneta je pravilnom primenom odredbe člana 153. i 154. Zakona o parničnom postupku.

Kako se razlozima revizije ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud je reviziju tuženih – protivtužilaca odbio kao neosnovanu, pa je primenom člana 414. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci ove presude.

Predsednik veća-sudija,

Slađana Nakić Momirović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić