Rev 3769/2021 3.1.1.14; eksproprijacija

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 3769/2021
02.06.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Dejan Atanasović advokat iz ..., protiv tuženog JP „Putevi Srbije“ iz Beograda, čiji je punomoćnik Branislav Popovac advokat iz ..., radi utvrđenja ništavosti sporazuma o naknadi za eksproprisano zemljište i isplati naknade, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 369/21 od 23.03.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 02.06.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 369/21 od 23.03.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vranju P 2451/17 od 16.11.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor tuženog o apsolutnoj nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je ništav sporazum o naknadi za eksproprisano poljoprivredno zemljište br. 465-638/2001-07 od 29.08.2011. godine, zaključen između stranaka kod Sekretarijata za urbanizam i imovinsko-pravne poslove Grada Vranja, kojim je određena visina naknade za eksproprisano zemljište jer je suprotan prinudnim propisima i javnom poretku. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da isplati tužilji razliku između isplaćene naknade za poljoprivredno zemljište do pripadajuće naknade za preuzeto gradsko-građevinsko zemljište - parcele .., .. i .. sve upisane u list nepokretnosti .. KO ... u iznosu od 4.762.560,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 16.11.2020. godine do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtev u delu kojim je tužilja tražila zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos počev od 19.10.2017. godine do 16.11.2020. godine. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da na ime troškova parničnog postupka isplati tužilji iznos od 341.262,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 369/21 od 23.03.2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Vranju P 2451/17 od 16.11.2020. godine u prvom, drugom, usvajajućem delu trećeg i četvrtom stavu izreke.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je, sa pozivom i na odredbu člana 404. ZPP, blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava. O reviziji tuženog nije odlučivano na osnovu navedene odredbe, kao o posebnoj reviziji, jer je zbog vrednosti predmeta spora pobijanog dela revizija dozvoljena u smislu člana 403. stav 3. ZPP.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz član 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, stranke su 29.08.2011. godine zaključile sporazum o naknadi za zemljište - parcele .., .. i .. KO ..., eksproprisanog pravnosnažnim rešenjem o eksproprijaciji od 29.07.2011. godine u korist tuženog, radi izgradnje auto-puta E 75 Beograd - Niš - granica sa Republikom Severnom Makedonijom (deonica od Vladičinog Hana do Donjeg Neradovca). Po označenom sporazumu za eksproprisano zemljište ukupne površine 52 ara 95m2 tužilji je isplaćena naknada u iznosu od 3.254.070,00 dinara. U vreme donošenja rešenja o eksproprijaciji i zaključenja sporazuma o naknadi označene parcele su u katastru nepokretnosti bile upisane kao poljoprivredno zemljište. Generalnim urbanističkim planom Grada Vranja iz 2009. godine, objavljenim u „Službenom glasniku Grada Vranja“ od 25.03.2010. godine, eksproprisano zemljište je imalo status gradskog građevinskog zemljišta, ali ta promena statusa zemljišta nije bila sprovedena u katastru nepokretnosti. Vrednost eksproprisanog zemljišta, kao gradskog građevinskog zemljišta, iznosi 8.016.630,00 dinara.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su u ovom sporu pravilno primenili materijalno pravo.

Odredbom člana 1. Zakona o eksproprijaciji propisano je da se nepokretnosti mogu eksproprisati ili se svojina na njima može ograničiti samo u javnom interesu utvrđenom na osnovu zakona, uz naknadu koja ne može biti niža od tržišne. Po odredbi člana 41. stav 2. tog zakona, visina naknade u novcu za eksproprisane nepokretnosti određuju se po tržišnoj ceni, prema okolnostima u vreme zaključenja sporazuma o naknadi, a ako sporazum nije postignut, prema okolnostima u vreme donošenja odluke o naknadi. Navedenim zakonom (član 56. stav 2. i 3) propisana je dužnost korisnika eksproprijacije da organu nadležnom za sporazumno utvrđivanje naknade podnese pismenu ponudu o obliku i visini naknade, u roku koji ne može biti duži od 15 dana od dana pravnosnažnosti rešenja o eksproprijaciji. Organ opštinske uprave koji sporovodi postupak sporazumnog određivanja naknade bez odlaganja dostavlja ponudu ranijem sopstveniku eksproprisane nepokretnosti, a od upravnih i drugih organa i organizacija pribavlja obaveštenja o činjenicama koje mogu biti od značaja za sporazumno određivanje naknade, čija visina mora biti u skladu sa statusom eksproprisanog zemljišta.

U konkretnom slučaju, tužilji je sporazumno utvrđena i isplaćena naknada za eksproprisano poljoprivredno zemljište iako je u vreme kada je sporazum zaključen to zemljište bilo proglašeno za gradsko građevinsko zemljište. Tužilji ta činjenica nije bila poznata jer je u katastru nepokretnosti eksproprisano zemljište i dalje bilo upisano kao poljoprivredno. Tu činjenicu nisu imali u vidu ni tuženi, a ni organ pred kojim su stranke zaključile sporazum o naknadi. Posledica toga je da je tužilji isplaćena novčana naknada koja je niža od tržišne vrednosti eksproprisanog zemljišta u statusu gradskog građevinskog zemljišta, a sporazum koji su stranke zaključile protivan je članu 58. stav 2. Ustava Republike Srbije jer je istim određena naknada niža od tržišne. Pravna posledica ništavosti sporazuma je restitucija, u smislu člana 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a ako ista nije moguća isplaćuje se naknada u novcu prema cenama u vreme donošenja sudske odluke. S`toga je tuženi dužan da isplati tužilji odgovarajuću naknadu u novcu, u visini razlike između isplaćene naknade za poljoprivredno zemljište i tržišne vrednosti zemljišta prema njegovom stvarnom statusu gradskog građevinskog zemljišta, utvrđene veštačenjem.

Iz ovih razloga, nalazeći da nisu osnovani navodi revidenta o pogrešnoj primeni materijalnog prava, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić