Tužena je podnela odgovor na reviziju zahtevajući naknadu troškova za njegov sastav.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11... 10/23), pa je utvrdio da je revizija tužilje osnovana.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužilja kćerka primaoca izdržavanja, sada pokojne VV, čiji je suprug, očuh tužilje bio GG, a supruga njegovog sada pok. brata je tužena u ovoj parnici BB. Pokojna VV je kao primalac izdržavanja zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 03.04.2013. godine sa tuženom BB kao davaocem izdržavanja. O ništavosti predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju pravnosnažno je odlučeno presudom Osnovnog suda u Kikindi P 190/14 od 23.02.2016. godine tako što je odbijen tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti tog ugovora.

Nakon zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, primalac izdržavanja je postala vlasnik dva stana u Republici Nemačkoj po osnovu nasleđivanja iza svog supruga GG, po osnovu dopunskog rešenja o nasleđivanju Osnovnog suda u Kikindi O 244/13 od 26.04.2013. godine. Ove nepokretnosti su predmet prvog aneksa ugovora o doživotnom izdržavanju koji je VV zaključila sa tuženom i overila 29.04.2013. godine pred sudijom Osnovnog suda u Kikindi u predmetu R3 422/13. Na aneksu ugovora i zapisniku o overi tužena se svojeručno potpisala, dok je primalac izdržavanja stavila otisak kažiprsta desne ruke. Dana 16.06.2013. godine zaključen je drugi aneks ugovora o doživotnom izdržavanju u kome se navodi da ugovorne strane menjaju osnovni ugovor samo utoliko što je primalac izdržavanja postala vlasnik novčanih sredstava na računu banke u SR Nemačkoj i da ih tim aneksom ostavlja davaocu izdržavanja posle svoje smrti u naknadu za dato izdržavanje. Ovaj aneks je overen 01.07.2013. godine od strane sudije Osnovnog suda u Kikindi u predmetu R3 633/13 i sadrži potpise ugovornih strana.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti oba aneksa ugovora o doživotnom izdržavanju sa obraloženjem da su zaključeni u zakonom propisanom obliku i da je u vreme njihovog zaključenja primalac izdržavanja bila sposobna za rasuđivanje, kao i za osnovni ugovor o doživotnom izdržavanju. Odlučujući prethodno o nadležnosti domaćeg suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari jer su predmet aneksa ugovora o doživotnom izdržavanju novčana sredstva na računu primaoca izdržavanja u SR Nemačkoj i nepokretnosti na teritoriji te države, nižestepeni sudovi su smatrali da ne postoji isključiva nadležnost nemačkog suda s obzirom na izveštaj nadležnog nemačkog organa od 07.03.2022. godine koji se nalazi u spisima predmeta.

Međutim, osnovano se revizijom tužilje ukazuje da procesno-pravno pitanje nadležnosti suda za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari nije rešeno pravilnom primenom odredaba Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, od čega dalje zavisi i pravilna primena materijalnog prava.

Naime, prema članu 71. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja („Službeni list SFRJ“ br. 43/82, 72/82, „Službeni list SRJ“ br. 46/96 i „Službeni glasnik RS“ br. 46/2006) za raspravljanje nepokretne zaostavštine jugoslovenskih državljana postoji isključiva nadležnost suda Savezne Republike Jugoslavije ako se ta zaostavština nalazi u Saveznoj Republici Jugoslaviji (stav 1). Ako se nepokretna zaostavština jugoslovenskih državljana nalazi u inostranstvu, nadležnost suda Savezne Republike Jugoslavije postoji samo ako po pravu države u kojoj se nalaze nepokretnosti nije nadležan njen organ (stav 2). Nadležnost suda Savezne Republike Jugoslavije za raspravljanje pokretne zaostavštine jugoslovenskog državljanina postoji ako se pokretnosti nalaze na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije ili ako po pravu države u kojoj se pokretnosti nalaze nije nadležan strani organ, odnosno ako taj organ odbija da raspravlja zaostavštinu (stav 3). Odredbe stava 1. do 3. ovog člana odnose se i na nadležnost u sporovima iz nasledno- pravnih odnosa i na sporove o potraživanjima poverilaca prema zaostavštini.

U konkretnom slučaju, predmet aneksa ugovora o doživotnom izdržavanju su nepokretnosti i novčana sredstva u SR Nemačkoj, pa je zbog ovog inostarnog elementa sporna nadležnost domaćeg suda u postupku odlučivanja o pravnoj valjanosti ovih aneksa.

Na upit prvostepenog suda (upućenog preko našeg Ministarstva pravde nadležnom organu SR Nemačke) da li je sud te države isključivo nadležan da odlučuje o pravnoj valjanosti zaključenih aneksa ugovora o doživotnom idzržavanju koji za predmet imaju imovinu stečenu u toj državi od strane našeg državljanina, dostavljen je odgovor da ne postoji isključiva nadležnost nemačkog suda u predmetima izdržavanja – alimentacije. Međutim, to nije predmet ovog spora već ništavost aneksa ugovora o doživotnom izdržavanju kao ugovora naslednog prava. Dakle, po stanovištu revizijskog suda dostavljeno izjašnjenje nije relevanto u ovoj parnici s obzirom na predmet spora.

Nije sporno da su ugovorne strane naši državljani i da nemaju nemačko državljanstvo. Kako iz citirane odredbe člana 71. stav 4. u vezi stavova 1. do 3. Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja proizilazi da nadležnost u sporovima iz nasledno-pravnih odnosa (što je predmetni spor zbog nasledno-pravne prirode ugovora čiji se aneksi osporavaju) zavisi od mesta gde se nalazi predmet spornog nasledno-pravnog odnosa (analogno zaostavštini), odnosno ako se nalazi u inostranstvu, da nadležnost domaćeg suda postoji samo ako po pravu države u kojoj se predmet nalazi nije nadležan strani organ. Dakle, mora se proveriti da li postoji nadležnost stranog organa tj. suda koja bi isključivala nadležnost domaćeg suda da postupanje u sporu iz nasledno-pravnog odnosa sa inostranim elementom.

Kako je prethodno zatraženi i dobijeni izveštaj sporan sa stanovišta pravilne primene odredbi Zakona o rešavanju sukoba zakonasa propisiam drugih zemalja jer se odnosi na izdržavanje koje nije predmet spora ove parnice, potrebno je da prvostepeni sud ponovi (preko Ministarstva pravde) zahtev za izjašnjenje nadležnog nemačkog organa da li postoji isključiva nadležnost suda te države s obzirom na navedeni inostrani element, ali sa jasnim objašnjenjem tom organu šta je predmet spora u ovoj pranici i kakav je njegov pravni karaker u domaćem pravu.

Iz navedenog razloga, ukinute su nižestepene presude i predmet vraćen prvostepenom sudu koji će u ponovnom postuku, imajući u vidu primedbe iznete u ovom rešenju, ponovo odlučiti o svojoj nadležnosti u zavisnosti od dobijenog relevatnog odgovora stranog organa, te ukoliko utvrdi da je nadležan doneće pravilnu i zakonitu odluku o preostalom tužbenom zahtevu.

Shodno svemu navedenom, Vrhovni sud je primenom odredbe člana 416. stav 2. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.

Kako troškovi odgovora na reviziju nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, Vrhovni sud je primenom člana 154. stav 1. u vezi člana 165. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić