Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je otac tužene i pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Kikindi P2 447/16 od 18.04.2017. godine obavezan je da doprinosi izdržavanju tada maloletne ćerke iznosom od 20% od zarade počev od 18.04.2017. godine pa ubuduće dok za to postoje zakonski razlozi. Tužena je rođena ...2002. godine i ...2020. godine postala je punoletna. Školske 2019/2020 godine tužena je kao redovan učenik završila treći stepen trogodišnje srednje škole ... škole u ..., obrazovnog smera – ... Školovanje je nastavila školske 2020/2021 godine u istoj srednjoj školi tako što je upisala dokvalifikaciju za obrazovni profil ..., za koji školovanje traje četiri godine. Sa školom je zaključila ugovor o uslovima školovanja vanrednih učenika – dokvalifikacija, po kome je dužna da snosi troškove školovanja prema cenovniku škole, da se pridržava rokova uplate školarine i prijavljivanja ispita. U ispitnim rokovima novembar, decembar i februar tužena je položila ispite iz dva predmeta. Tužbom podnetom 23.09.2020. godine tužilac je u ovoj parnici tražio ukidanje obaveze izdržavanja iz razloga što je tužena navršila 18 godina života i ne nalazi se više na redovnom školovanju.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je u nižestepenim presudama primenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtev tužioca za ukidanje obaveze izdržavanja odbijen kao neosnovan.

Roditelji su nakon sticanja punoletstva dužni da izdržavaju svoje dete koje se redovno školuje, a njihova obaveza traje do isteka vremena trajanja školovanja u odgovarajućoj školi odnosno fakultetu. Obaveza roditelja u svakom slučaju prestaje kada dete navrši 26 godina života (član 155. stav 2. Porodičnog zakona). Izdržavanje punoletnog deteta koje se školuje uslovljeno je postojećim mogućnostima roditelja. Stoga su roditelji u obavezi da se staraju o daljem školovanju i stručnom usavršavanju svoje punoletne dece u meri u kojoj to po redovnom toku stvari dopuštaju njihove materijalne mogućnosti. Za sticanje prava na izdržavanje nije od presudne važnosti da li dete ima formalno status redovnog ili vanrednog učenika, već okolnost da se školovanje odvija kontinuirano i bez velikih prekida.

U konkretnom slučaju, tužena je nakon završene trogodišnje srednje škole nastavila školovanje u narednoj školskoj godini, u cilju sticanja višeg stepena obrazovanja, dakle bez prekida u školovanju i u prva tri ispitna roka položila je dva predmeta, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ovakav nastavak školovanja upućuje na zaključak o redovnom izvršavanju školskih obaveza. Svrha sticanja višeg stepena obrazovanja deteta je sticanje većih i boljih mogućnosti za njegovo zaposlenje, a roditelji su dužni da tada doprinose izdržavanju deteta u skladu sa svojim mogućnostima koje utiču na određivanje visine izdržavanja, ali ne i na osnovanost samog prava na izdržavanje.

U tom pravnom kontekstu nije od uticaja okolnost što je tužena nastavila školovanje kao vanredni učenik i plaća troškove školovanja, s obzirom da dete ima pravo na izdržavanje od roditelja ako su ispunjena dva uslova: da se redovno školuje i da nije navršilo 26 godina života, kako je to propisano članom 155. stav 2. Porodičnog zakona, a tužena ispunjava ovaj zakonski uslov.

Navodima revizije neosnovano se ističe pogrešna primena materijalnog prava i navodi da se tužena ne nalazi na redovnom školovanju jer ne pohađa nastavu već samo polaže ispite, jer je u postupku utvrđeno da se tužena i dalje nalazi na redovnom školovanju.

Kako se ni ostalim navodima revizije ne dovodi u sumnju zakonitost pobijane presude s obzirom da se ponavljaju navodi koji su isticani u žalbi a koji su pravilno cenjeni od strane drugostepenog suda, revizija je neosnovana.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljkovi, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić