Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1753/2021
21.02.2022. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Katarine Manojlović Andrić, predsednika veća, Gordane Džakula i Slađane Nakić Momirović, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Olga Grujić, advokat iz ..., protiv tužene Zdravstvene ustanove apoteka „Kršenković“ iz Užica, radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1012/20 od 02.02.2021. godine, u sednici veća održanoj 21.02.2022. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1012/20 od 02.02.2021. godine.
ODBIJA SE zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Užicu P1 976/18 od 26.11.2019. godine, stavom I izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje prema tuženoj kojim je tražila i to: A) da se utvrdi da je radni odnos na određeno vreme zasnovan ugovorom o radu br. ../2016 od 15.09.2016. godine, izmenjen Aneksom ugovora o radu br. ../2017 od 16.10.2017. godine i Aneksom ugovora o radu br. ../2016 od 31.12.2017. godine, prerastao u radni odnos na neodređeno vreme, što je tužena dužna priznati i trpeti, te izvršiti prijavu tužilje kod nadležnog Fonda PIO; B) da se poništi rešenje tužene br. ../2018 od 14.09.2018. godine, kojim tužilji prestaje radni odnos, po zanimanju farmaceutski tehničar, u Zdravstvenoj ustanovi apoteka „Kršenković“ Užice, ogranak apoteke „BB“ ..., dana 14.09.2018. godine, usled isteka roka za koji je zasnovan, kao nezakonit i V) da se obaveže tužena da tužilju vrati na rad i rasporedi na radno mesto u skladu sa ugovorom o radu br. ../2016 od 15.09.2016. godine. Stavom II izreke, obavezana je tužilja da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 52.000,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1012/20 od 02.02.2021. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilje i potvrđena presuda Osnovnog suda u Užicu P1 976/18 od 26.11.2019. godine.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu tužilja je blagovremeno, preko punomoćnika, izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pobijenu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18 i 18/20) – u daljem tekstu: ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.
U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. stav 1. ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti. U postupku po žalbi, drugostepeni sud nije propustio da primeni niti je nepravilno primenio odredbe procesnog zakona, što je bilo ili moglo biti od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je sa tuženom zaključila ugovor o radu na određeno vreme 15.09.2016. godine u trajanju od tri meseca od 15.09.2016. do 14.12.2016. godine. Aneksom ugovora o radu od 31.12.2016. godine, ugovarači su se saglasili da su zaključili ugovor o radu od 21.12.2016. godine na određeno vreme od 15.12.2016. do 14.12.2017. godine, a aneksom ugovora o radu od 16.10.2017. godine da su saglasni da je zaposlena na odsustvu sa rada – trudničkom bolovanju od 03.05.2017. godine, a na porodiljskom odsustvu od 19.08.2017. godine. Pri tome je u članu 3. aneksa navedeno „da zaposleni zasniva radni odnos na određeno vreme od 15.12.2017. godine do isteka korišćenja prava na porodiljsko odsustvo, odsustvo sa rada radi nege deteta i odsustvo sa rada radi posebne nege deteta“. Tužilja je od 03.04.2017. godine bila sprečena za rad do daljnjeg zbog održavanja trudnoće, što je utvrđeno iz izveštaja o privremenoj sprečenosti za rad od 28.07.2018. godine, te joj je za vreme trajanja sprečenosti za rad tužena isplaćivala naknadu zarade od 100%. Tužena je rešenjem od 13.08.2018. godine odobrila tužilji korišćenje prvog dela godišnjeg odmora za 2018. godinu u trajanju od 10 radnih dana, a rešenjem od 10.09.2018. godine izmenila napred navedeno rešenje i tužilji odobrila korišćenje godišnjeg odmora za 2018. godinu u ukupnom trajanju od 20 radnih dana, koji će koristiti u periodu od 20.08.2018. do 14.09.2018. godine. Tužena je donela rešenje o prestanku radnog odnosa tužilji usled isteka roka na koji je zasnovan sa danom 14.09.2018. godine.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je u nižestepenim presudama primenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtev tužilje za poništaj osporenog rešenja o otkazu ugovora o radu odbijen.
Prema odredbama člana 37. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05, 61/05... 75/14), ugovor o radu može da se zaključi na određeno vreme, za zasnivanje radnog odnosa čije je trajanje unapred određeno objektivnim razlozima koji su opravdani rokom ili izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, za vreme trajanja tih potreba (stav 1); poslodavac može zaključiti jedan ili više ugovora o radu iz stava 1. ovog člana na osnovu kojih se radni odnos sa istim zaposlenim zasniva za period koji sa prekidima ili bez prekida ne može biti duži od 24 meseca (stav 2); prekid kraći od 30 dana ne smatra se prekidom perioda iz stava 2. ovog člana (stav 3); ako je ugovor o radu na određeno vreme zaključen suprotno odredbama ovog zakona ili ako zaposleni ostane da radi kod poslodavca najmanje pet radnih dana po isteku vremena za koje je ugovor zaključen, smatra se da je radni odnos zasnovan na neodređeno vreme (stav 6).
Odredbom člana 187. stav 1. Zakona o radu propisano je da za vreme trudnoće, porodiljskog odsustva, odsustva sa rada radi nege deteta i odsustva sa rada radi posebne nege deteta poslodavac ne može zaposlenom da otkaže ugovor o radu. Zaposlenom iz stava 1. ovog člana, rok za koji je ugovor zasnovao radni odnos na određeno vreme produžava se do isteka korišćenja prava na odsustvo (stav 2). Rešenje o otkazu ugovora o radu ništavo je ako je na dan donošenja rešenja o otkazu ugovora o radu poslodavcu bilo poznato postojanje okolnosti iz stava 1. ovog člana ili ako zaposleni u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa obavesti poslodavca o postojanju okolnosti iz stava 1. ovog člana i o tome dostavi odgovarajuću potvrdu ovlašćenog lekara ili drugog nadležnog organa (stav 3).
Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i citiranih odredaba zakona, pravilan je zaključak nižestepenih sudava da je tužena u skladu sa citiranim zakonskim odredbama koje zabranjuju otkazivanje ugovora o radu u stadijumu porodiljskog odsustva ili odsustva radi nege deteta ili odsustva radi posebne nege deteta, zaključila sa tužiljom aneks ugovora o radu 16.10.2017. godine, kojim je u članu 3. predviđeno da tužilja zasniva radni odnos na određeno vreme od 15.12.2017. godine do isteka korišćenja prava na korišćenje porodiljskog odsustva, odsustva sa rada radi nege deteta ili odsustva sa rada radi posebne nege deteta. Naime, tužilja je bila u radnom odnosu na određeno vreme kod tužene na osnovu ugovora o radu od 15.09.2016. do 14.12.2017. godine, odnosno godinu dana i tri meseca. Tužena je aneksom od 16.10.2017. godine sprečila nastupanje otkaznog razloga – istek vremena na koji je ugovor o radu zaključen, određujući početak radnog odnosa na određeno vreme počev od 15.12.2017. godine, na koji način je omogućila tužilji korišćenje prava iz korpusa koji su obuhvaćeni Glavom VII „zaštita materinstva“ – porodiljsko odsustvo i odsustvo sa rada radi nege deteta. Stoga je pravilno nalaženje nižestepenih sudova da je tužbeni zahtev tužilje neosnovan, kod činjenice da se vreme na koje je zaključen navedeni aneks odnosi na trudničko bolovanje i porodiljsko odsustvo, te da ne može predstavljati vreme koje je u smislu odredaba člana 37. st. 2. i 6. Zakona o radu potrebno za prerastanje radnog odnosa na određeno vreme u radni odnos na neodređeno vreme.
Imajući u vidu da se navodima revizije ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 414. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci, bez detaljnog obrazloženja revizijske odluke u smislu stava 2. istog člana.
Kako je revizija tužilje odbijena kao neosnovana, u smislu člana 153. stav 1. ZPP, odbijen je i zahtev tužilje za naknadu troškova revizijskog postupka.
Predsednik veća – sudija
Katarina Manojlović Andrić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić