Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju pobijajući odluku iz svih zakonskih razloga, s pozivom na odredbe člana 403. stav 2. tačka 2. i člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, u smislu člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, 49/13- US, 74/13-US, 55/14, 87/18 i 18/20, 10/23 – u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je u radnom odnosu kod tužene po osnovu ugovora o radu broj ... od 17.10.2016. godine, u kojem je kao mesto prebivališta zaposlene – tužilje navedena ... . Dana 26.10.2017. godine, tužilja i tužena su zaključile ugovor o specijalizaciji broj ..., a zatim i aneks ugovora o radu broj ... br. ... od 29.06.2022. godine, kojim je tužilja nakon položenog specijalističkog ispita od 21.04.2022. godine raspoređena na poslove specijaliste ..., ... u službi ..., a kao mesto prebivališta tužilje navedena je .... U periodu od zasnivanja radnog odnosa tužena je tužilji isplaćivala troškove prevoza za odlazak i dolazak na posao na relaciji ... – ... – ... . Počev od 29.04.2022. godine tužilja ima prijavljeno prebivalište na adresi u ..., Opština ..., na kojoj adresi i živi počev od arpila 2022. godine. Tužilja na posao u bolnici tužene u ... dolazi iz ..., a njen zahtev za isplatu troškova prevoza prema novom mestu prebivališta tužena je odbila.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je na osnovu člana 118. stav 1. tačka 1. Zakona o radu i člana 14. Pravilnika o ugovaranju zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja sa davaocima zdravstvenih usluga za 2022. godinu, usvojio tužbeni zahtev i obavezao tuženu da tužilji na ime naknade troškova prevoza za dolazak na rad i odlazak sa rada u spornom periodu isplati tražene iznose utvrđene nalazom veštaka.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev sa obrazloženjem da u situaciji kada tužena kao poslodavac nije dala saglasnost tužilji kao zaposlenoj za uvećanje troškova prevoza na novoj relaciji ... – ... – ..., ne postoji ni zakonska obaveza tužene da tužilji isplati uvećane troškove prevoza za dolazak i odlazak sa posla.

Po oceni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda zasnovana je na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Odredbom člana 118. stav 3. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik RS“, broj 75/2014) koji je u primeni od 29.07.2014. godine, promena mesta stanovanja zaposlenog nakon zaključenja ugovora o radu ne može uticati na uvećanje troškova prevoza koje je poslodavac dužan da naknadi zaposlenom u trenutku zaključenja ugovora o radu, bez saglasnosti poslodavca.

Odredbom člana 14. stav 1. Pravilnika o ugovaranju zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja sa davaocima zdravstvenih usluga za 2022. godinu propisano je da se naknada troškova za dolazak i odlazak sa rada, za zaposlene koji koriste prevoz, utvrđuje na osnovu obračunskih i isplaćenih troškova za oktobar 2021. godine projektovanih na godišnji nivo. Stavom 2. istog člana, propisano je da se usklađivanje naknade iz stava 1. ovog člana vrši u toku ugovorenog perioda na osnovu obračunskih rashoda zdravstvene ustanove za ovu namenu u toku 2022. godine. Stavom 3. istog člana propisano je da Republički fond ne obezbeđuje sredstva za utvrđenje troškova za dolazak na rad i odlazak sa rada, koji su nastali zbog promene mesta stanovanja zaposlenog nakon zaključenog ugovora o radu.

U konkretnom slučaju, tužilja je zasnovala radni odnos sa tuženom ugovorom o radu na neodređeno vreme od 17.10.2016. godine. U vreme zasnivanja radnog odnosa, tužilja je imala prijavljeno prebivalipte u ..., a tužena joj je za dolazak na rad i odlazak sa rada isplaćivala naknadu na ime troškova prevoza na relaciji ... – ... – ... . Počev od 29.04.2022. godine, tužilja je promenila prebivalište i prijavila se u ..., o čemu je blagovremeno obavestila poslodavca i zatražila da joj se naknada troškova prevoza isplaćuje za relaciju ... – ... – ... u visini mesečne karte autobuskog prevoza. Tužena kao poslodavac nije dala saglasnost tužilji za uvećanje troškova prevoza na novoj relaciji ... – ... – ..., a u aneksu ugovora o radu od 29.06.2022. godine nije izvršena promena mesta prebivališta tužilje.

Imajući u vidu napred citirane zakonske odredbe, te činjenicu da je tužilja promenila mesto prebivališta nakon zaključenja ugovora o radu (zasnivanje radnog odnosa), a da po podnetom zahtevu za isplatu uvećanih troškova prevoza tužena kao poslodavac nije dala saglasnost, to i po oceni Vrhovnog suda tužilji ne pripada pravo na naknadu uvećanih troškova radi dolaska i odlaska na rad, zbog čega ne postoji ni obaveza tužene da tužilji naknadi uvećane troškove prevoza za utuženi period, s obzirom da je tužena kao poslodavac u svemu postupila u skladu sa zakonom.

Iz navedenih razloga na osnovu člana 414. stav 1. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Branislav Bosiljković,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković