Rev2 4156/2022 3.19.1.25.1.4; posebna revizija

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 4156/2022
11.04.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, Dragane Boljević, Dragane Marinković i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Vladica Jović advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo odbrane, Vojna pošta 6090 Kruševac, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo, Odeljenje u Nišu, radi naknade nematerijalne štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1642/21 od 01.10.2021. godine, na sednici održanoj 11.04.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1642/21 od 01.10.2021. godine.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1642/21 od 01.10.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Kruševcu P1 219/20 od 09.03.2021. godine usvojen je tužbeni zahtev i obavezana tužena da na ime naknade nematerijalne štete isplati tužiocu 250.000,00 dinara ukupno, od čega po 100.000,00 dinara na ime pretrpljenih fizičkih bolova i straha i 50.000,00 dinara na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti (stav prvi izreke) i da mu naknadi troškove postupka od 82.200,00 dinara (stav drugi izreke).

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1642/21 od 01.10.2021. godine navedena prvostepena presuda je potvrđena za naknadu štete za fizičke bolove i strah sa kamatom (stav prvi izreke), a ukinuta u preostalom delu stava prvog izreke za naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, zajedno sa rešenjem o troškovima postupka (stav drugi izreke).

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je blagovremeno izjavila reviziju, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj (posebna revizija) primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/14, 87/18, 18/20, 10/23; u daljem tekstu: ZPP).

Posebna revizija je izuzetno pravno sredstvo koje se, zbog pogrešne primene materijalnog prava, može izjaviti protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom. O dozvoljenosti posebne revizije odlučuje Vrhovni sud, ceneći potrebu odlučivanja o tom pravnom sredstvu zbog razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava.

Ispitujući dozvoljenost revizije, na osnovu člana 404. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je našao da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj, uzimajući u obzir vrstu spora, sadržinu tražene sudske zaštite, način presuđenja i razloge za usvajanje tužbenog zahteva. Predmet tužbenog zahteva o kome je odlučeno pravnosnažnom presudom je naknada nematerijalne štete koju je tužilac, kao profesionalno vojno lice kod tužene, pretrpeo povređivanjem tokom planirane i obavezne fizičke aktivnosti u okviru redovnog radnog vremena. Tužbeni zahtev je usvojen, s obzirom da je tužena objektivno odgovorna, kao organizator opasne delatnosti, bez obzira na krivicu u smislu odredaba čl. 154. stav 2, 173, 174. i 177. Zakona o obligacionim odnosima i člana 35. Zakona o bezbednosti i zdravlju na radu, kojim je propisano da sigurnost na radu podrazumeva ne samo obavezu poslodavca da obezbedi odgovarajuće mere zaštite na radu, već i obavezu zaposlenog da primenjuje propisane mere za bezbedan rad, pri čemu je tužilac preduzeo sve mere zaštite na radu obavljajući planiranu i obaveznu fizičku aktivnost u odgovarajućoj opremi i na primeren način, zbog čega nije bilo uslova za primenu člana 192. ZOO.

Navodi revizije ne ukazuju na pitanja od opšteg interesa i u interesu ravnopravnosti građana, zbog čega bi bila opravdano dozvoliti izuzetnu reviziju, već su oni vezani za konkretnu činjeničnu podlogu i rešavanje spornog odnosa stranaka. Obrazloženje pobijane presude za odluku o usvajanju tužbenog zahteva ne odstupa od odluka nižestepenih sudova i revizijskog suda u tumačenju i primeni materijalnog prava, tako da ne postoji potreba za novim ni ujednačenim tumačenjem prava. Odluka na koju se revident poziva (Rev2 2314/2019 od 23.09.2020. godine) nije potvrda neujednačene sudske prakse, jer je u konkretnom slučaju, za razliku od slučaja na koji revident ukazuje, razjašnjeno i utvrđeno da je aktivnost tokom koje je povređen tužilac bila planirana i obavezna u okviru redovnog radnog vremena. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u prvom stavu izreke, primenom člana 404. ZPP.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

U parnicama iz radnih odnosa revizija je uvek dozvoljena u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa, prema članu 441. ZPP. Ukoliko se u takvim parnicama tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu, dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu člana 403. stav 3. ZPP, kojim je propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba u ovoj parnici iz radnog odnosa je podneta 03.06.2020. godine, a vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude je 200.000,00 dinara, te ona očigledno ne prelazi imovinski cenzus za dozvoljenost revizije, zbog čega je izjavljena revizija tužene odbačena kao nedozvoljena stavom drugim izreke, na osnovu člana 413. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Branislav Bosiljković,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković