![](/sites/default/files/grb-srb.png)
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 4782/2022
12.01.2023. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Marine Milanović, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez, Vesne Stanković, Katarine Manojlović Andrić i Gordane Džakula, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Dejan Živković, advokat iz ..., protiv tuženih AD „Železnice Srbije“ i AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“, Beograd, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1419/22 od 03.06.2022. godine, u sednici veća održanoj 12.01.2023. godine, doneo je
R E Š E NJ E
DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1419/22 od 03.06.2022. godine.
UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1419/22 od 03.06.2022. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2758/21 od 15.12.2021. godine, u stavu trećem, četvrtom, petom, šestom i sedmom izreke i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2758/21 od 15.11.2021. godine, stavom prvim i drugim izreke odbijen je prigovor stvarne nenadležnosti suda, dozvoljeno je objektivno preinačenje tužbe, pa je stavom trećim izreke odbijen tužbeni zahtev kojim je traženo da se obavežu tuženi da tužiocu, na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od 01.12.2014. godine do 31.05.2015. godine, solidarno isplate novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, bliže naznačeno u tom stavu izreke. Stavom četvrtim izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd, da mu isplati na ime naknade troškova za ishranu u toku rada za period od 01.09.2015. godine do 28.02.2018. godine, iznose navedene u izreci. Stavom petim izreke odbijen je tužbeni zahtev kojim je traženo da se obavežu tuženi da tužiocu na ime troškova za regres za korišćenje godišnjeg odmora za period od 01.12.2014. godine do 31.08.2015. godine, solidarno isplate novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, navedeno u izreci, a stavom šestim izreke da se obaveže tuženi AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd da tužiocu, za period od 01.09.2015. godine do 28.02.2018. godine, naknadi navedene troškove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na način bliže određen u izreci. Stavom sedmim izreke odbijen je zahtev tužioca da mu tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 1419/22 od 03.06.2022. godine, odbijena je žalba tužioca i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 2758/21 od 15.12.2021. godine, u stavu trećem, četvrtom, petom, šestom i sedmom izreke (stav 1.). Odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po žalbi (stav 2. izreke).
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio blagovremenu, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što je predložio da se o reviziji odlučuje kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da su ispunjeni uslovi iz člana 404. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11, 49/13-US, 74/13-US, 55/2014, 87/2018 i 18/2020), za odlučivanje o reviziji kao o izuzetno dozvoljenoj radi ujednačavanja sudske prakse, budući da je pobijana presuda o tužbenom zahtevu za naknadu štete po osnovu neisplaćene naknade za ishranu u toku rada i regresa za godišnji odmor zasnovana na primeni materijalnog prava koja odstupa od stava izraženog u pravnosnažnim odlukama i odlukama Vrhovnog kasacionog suda u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Stoga je odlučeno kao u prvom stavu izreke, na osnovu člana 404. stav 2. ZPP.
Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je revizija osnovana.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog AD „Železnice Srbije“ Beograd do 01.09.2015. godine. Ugovorom o radu i aneksima istog nije bila ugovorena visina naknade troškova za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Odlukom o statusnoj promeni „Železnice Srbije“ ad („Službeni glasnik Železnice Srbije ad br. 11 od 10.07.2015. godine) izvršene su statusne promene izdvajanje uz osnivanje novih akcionarskih društava, među kojima je i tuženi AD za upravljanje javnom železničkom infrastrukturom „Infrastruktura železnice Srbije“ Beograd, sa kojim je tužilac nakon izvršenih statusnih promena, zaključio aneks ugovora o radu. Veštak je obračunao visinu utuženih potraživanja, prema Kolektivnom ugovoru poslodavca („Službeni glasnik RS“ broj 37/95... 7/02), koji je bio u primeni do 31.12.2002. godine.
Prema razlozima nižestepenih sudova, odredbama Kolektivnog ugovora za „Železnice Srbije“ AD (Službeni glasnik „Železnica Srbije“ ad. od 24.03.2015. godine), u članu 57. propisano je da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost naknade za ishranu u toku rada i 1/12 regresa svedena na jedan radni čas. Nije predviđeno da se naknada za ishranu u toku rada i regres za godišnji odmor posebno iskazuju u nominalnom iznosu. Sudovi zaključuju da sama činjenica da visina spornih troškova nije nominalno izražena ne znači da je poslodavac ovo pravo uskratio zaposlenom, jer je isto slobodnom voljom učesnika kolektivnog pregovaranja baš tako ugovoreno – kao sastavni deo osnovne zarade zaposlenih, a da utvrđivanje visine ovih naknada troškova primenom Opšteg kolektivnog ugovora iz 2000. godine i Kolektivnog ugovora „Železnice Srbije“ AD , koji nisu na pravnoj snazi tokom spornog perioda, nije prihvatljiva.
Nižestepenim odlukama je odbijen tužbeni zahtev za isplatu naknade za regres za godišnji odmor, kao i naknade na ime troškova ishrane u toku rada, na osnovu zaključka sudova da su naknade ovih troškova tužiocu isplaćene pravilno, kroz cenu rada, a prema opštim aktima tuženih.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda u nižestepenim odlukama pogrešno je primenjeno materijalno pravo, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Zakonom o radu propisano je pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom, a Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” br.61/05), koji se primenjuje od 01.01.2006. godine, propisano je i pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora (član 118. tačka 1, 5. i 6.), koji moraju biti iskazani u obračunskoj listi za sve zaposlene. Počev od 01.01.2006. godine poslodavcima je ostavljena mogućnost da mogu svojim aktima da utvrde visinu ovih naknada. Međutim u konkretnom slučaju tuženi u toku postupka nisu dostavili takav akt sudu, niti sudskom veštaku radi izrade nalaza i mišljenja, iz čega se osnovano može zaključiti da isti nisu ni doneli. Pri tom, visina naknade troškova na ime regresa za godišnji odmor i na ime troškova ishrane u toku rada, mora biti određena linearno za sve zaposlene, odnosno ovi troškovi moraju biti isplaćeni svim zaposlenima u istom iznosu, bez obzira na stručnu spremu, zvanje i radno mesto. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti zaključak nižestepenih sudova, da su zaposlenima, pa i tužiocu, ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, s obzirom da tuženi nisu mogli da se izjasne o njihovoj visini, niti su iznos naknade za regres i topli obrok iskazali u platnoj listi, kako je to propisano članom 105. stav 1. i članom 121. stav 1. Zakona o radu. Na osnovu iznetog, proizlazi zaključak da su tuženi, u pogledu isplate navedenih naknada, citirane zakonske odredbe primenjivali na štetu tužioca. Zaključak nižestepenih sudova da su tuženi poslodavci isplatili tužiocu naknadu traženih troškova nije zasnovan na utvrđenom činjeničnom stanju, već na pogrešnom tumačenju zakonskih propisa.
Zbog pogrešne primene materijalnog prava od strane nižestepenih sudova činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, jer nije utvrđena visina pripadajućih naknada tužiocu po osnovu troškova za ishranu u toku rada i regres za godišnji odmor u spornom periodu. Prvostepeni sud na osnovu nalaza veštaka u dve varijante nije utvrdio pripadajuće iznose naknade predmetnih troškova, a zbog pogrešnog pravnog stava.
Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 3. ZPP, odlučio kao u izreci, ukinuo nižestepene presude kojima je odbijen zahtev za navedena potraživanja i odluku o troškovima postupka, i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, jer zbog izostalog utvrđenja o činjenicama o pripadajućim mesečnim iznosima tužiocu po osnovu naknade troškova za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje ishrane u toku rada, nije bilo uslova za preinačenje presude.
Predsednik veća-sudija
Marina Milanović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić