Rev 109/2021 3.1.5.2.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 109/2021
22.04.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca Republike Srbije - Republičke direkcije za imovinu i Fonda za razvoj Republike Srbije, koje zastupa Državno pravobranilaštvo, protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Aleksandar Joković, advokat iz ..., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 6164/19 od 22.06.2020. godine, u sednici održanoj 22.04.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

USVAJA SE revizija tuženog.

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 6164/19 od 22.06.2020. godine, žalba tužilaca ODBIJA i potvrđuje presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4958/17 od 16.11.2018. godine.

OBAVEZUJU SE tužioci da tuženom na ime troškova revizijskog postupka solidarno isplate iznos od 114.000,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4958/17 od 16.11.2018. godine, stavom 1. izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obaveže tuženi da se sa svim licima i stvarima iseli iz proširenog i adaptiranog stana domara broj ..., u listu nepokretnosti broj ... KO ... označen kao bb, ukupne površine nakon adaptacije oko 54,72m² koji se nalazi na prvom spratu poslovne zgrade za koju nije utvrđena delatnost - „aneks“ zgrade u ... broj ... u ... i da stan slobodan od svih lica i stvari preda tužiocima na slobodno korišćenje i raspolaganje kao i zahtev za naknadu troškova spora. Stavom 2. izreke, obavezani su tužioci da tuženom solidarno isplate iznos od 40.500,00 dinara na ime troškova parničnog postupka u roku od 15 dana po prijemu presude pod pretnjom prinudnog izvršenja.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 6164/19 od 22.06.2020. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 4958/17 od 16.11.2018. godine u stavu prvom izreke, tako što je obavezan tuženi da se sa svim licima i stvarima iseli iz proširenog i adaptiranog stana ... broj ... (list nepokretnosti broj ... KO ..., označen kao bb), ukupne površine nakon adaptacije oko 54,72m², koji se nalazi na prvom spratu poslovne zgrade za koju nije utvrđena delatnost - „aneks“ zgrade u ... broj ... u ... i da stan slobodan od svih lica i stvari preda tužiocima na slobodno korišćenje i raspolaganje u roku od 15 dana od prijema presude. Stavom drugim izreke, preinačena je prvostepena presuda u drugom stavu izreke, tako što je obavezan tuženi da tužiocima kao solidarnim poveriocima na ime troškova prvostepenog postupka isplati iznos od 50.500,00 dinara u roku od 15 dana od prijema presude. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocima kao solidarnim poveriocima naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 19.500,00 dinara u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude, tužilac je podneo blagovremenu i dozvoljenu reviziju, a iz sadržine revizije proizilazi da drugostepenu presudu pobija zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga propisanih odredbom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11... 55/14) i utvrdio da je revizija tuženog osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a na druge bitne povrede se revizijom ne ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sada pok. BB otac tuženog bio je zaposlen kao ... – ... kod Jugoslovenskog građevinskog centra. Kao zaposleni dobio je na korišćenje na neodređeno vreme stan namenjen za ... – ..., ukupne stambene površine 41m². Stan se nalazi na prvom spratu u poslovnoj zgradi u ... ... u ... . Zaključio je ugovor o korišćenju nastojničkog stana. Prema ugovoru je bilo predviđeno da sada pok. BB koristi stan zajedno sa članovima domaćinstva – suprugom VV i sinom AA (tuženim). Članom 15. ugovora predviđeno je da nosilac stanarskog prava u slučaju prekida radnog odnosa gubi pravo na stan, a članom 17. ugovora konstatovano je da je ugovor zaključen na osnovu rešenja Jugoslovenskog građevinskog centra broj ..-.../... od 06.06.1967. godine. U tom rešenju je naznačeno da se BB predmetni stan daje na korišćenje u svojstvu ...– ... . BB je penzionisan 30.06.1991. godine, a preminuo je 14.06.1992. godine. Stan su nastavili da koriste članovi porodičnog domaćinstva supruga i njihov sin, ovde tuženi. U toku 1985. godine stan je uz saglasnost nadležnog državnog organa adaptiran i proširen – na osnovu rešenja Opštinskog komiteta za komunalne građevinske stambene poslove opštine Vračar broj ...-.../...-... od 08.04.1985. godine. Tim rešenjem Jugoslovenskom građevinskom centru je odobrena adaptacija i pripajanje stanu jedne poslovne prostorije površine 13,72m². Površina predmetnog stana nakon adaptiranja je uvećana na površinu od 54,72m² stambenog prostora. Poslovna zgrada, u kojoj se nalazi i predmetni stan, prema izvodu iz lista nepokretnosti vodi se kao svojina tužilaca – javna svojina. Prema izveštaju MUP-a RS – Policijske uprave za Stari grad – Uprave za upravne poslove od 27.11.2017. godine, tuženi ima prijavljeno prebivalište od 15.02.1984. godine na adresi ... ... .

Pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju, prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtev tužilaca za iseljenje tuženog iz predmetnog stana neosnovan. Ovo iz razloga što stan nakon adaptacije ima veću ukupnu površinu od 41m² i predstavlja jedinstvenu građevinsku celinu, a tužioci prema izvodu iz lista nepokretnosti nisu suvlasnici stana veće površine od 41m². Stan fizički nije podeljen, tako da nisu ispunjeni uslovi Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za iseljenje tuženog i predaju stana tužiocima.

Drugostepeni sud nije prihvatio ove pravne argumente prvostepenog suda. Ovo zbog toga što je članom 41. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ broj 11/66) propisano da stan namenjen za nastojnika zgrade može se dati na korišćenje samo ..., što znači da se na tom stanu nije moglo steći stanarsko pravo, tj. u takvim slučajevima se ne primenjuje član 18. st. 2. i 3. (o bračnim drugovima kao zakonski sunosiocima stanarskog prava), član 19. (određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka) i član 20. stav 2. (pravo člana porodičnog domaćinstva na korišćenje stana nakon smrti nosioca stanarskog prava ili kada iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan). Dalje, prema članu 7. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/73... 11/88), kao i članu 11. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 19/90... 13/90... 55/90) bilo je predviđeno da se stanovi za službene potrebe koriste po osnovu ugovora o zakupu koji se zaključe u skladu sa zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi, tim zakonom i samoupravnim opštima aktom, odnosno propisom davaoca stana na korišćnje. Prema članu 5. stav 1. Zakona o stanovanju („Službeni glasnik RS“ broj 50/92) kao i članu 7. stav 1. Zakona o stanovanju („Službeni glasnik RS“ br. 104/16... 9/20) propisano je da se stanovi koriste po osnovu prava svojine i po osnovu zakupa.
 
Tuženi nema zaključen ugovor o zakupu u smislu ranije važećih propisa Zakona o stambenim odnosima i Zakona o stanovanju. Otac tuženog nije mogao steći stanarsko pravo, pa tuženi ne može nastaviti sa korišćenjem spornog stana. Ne poseduju odluku o prenameni stana niti pravni osnov za korišćenje. Nakon smrti oca tuženog, koji je stan dobio na korišćenje kao domar, tuženi je dužan da se iseli iz stana. Tužioci su vlasnici cele zgrade pa imaju pravo da traže iseljenje tužioca iz stana koji je u sastavu poslovne zgrade i njegovu predaju. Tuženi se ne može smatrati savesnim posednikom za sticanje prava svojine na stanu ni po osnovu održaja, a bez savesnog posla nema osnova za održaj u smislu člana 28. u vezi člana 72. ZOSPO.
 
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ovakvo pravno stanovište drugostepenog suda nije prihvatljivo. Prema članu 41. stav 5. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SFRJ“ broj 11/66), bilo je propisano da „ako je nastojnička dužnost prestala usled penzionisanja ili usled smrti licima koja se iseljavaju iz stana obezbediće se nužni smeštaj“. Tuženi je bio član porodičnog domaćinstva svog oca sada pok. BB. Kao član porodičnog domaćinstva naznačen je i u ugovoru o korišćenju stana broj ...-.../... od 19.06.1967. godine. Znači, tuženi je postao korisnik stana po osnovu valjanog pravnog osnova – kao član porodičnog domaćinstva koji je unet u ugovor. Tužioci nisu tuženom obezbedili nužni smeštaj shodno članu 41. stav 5. Zakona o stambenim odnosima, pa se ne mogu pozivati na pravo da traže iseljenje tuženog po osnovu prava svojine. Ovo iz razloga što bi iseljenjem tuženog bilo povređeno njegovo pravo na dom zajemčeno članom 58. Ustava i predviđeno članom 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Mogućnost korišćenja stana kao realizacija prava na dom je od egzistencijalne važnosti. Tuženom nije obezbeđen nužni smeštaj, pa u takvoj situaciji sud ima pravo da zbog zaštite legitimnog cilja – prava na dom ograniči pravo svojine vlasnika stana i da odbije njegov zahtev za iseljenje u kome tuženi stanuje legitimno od momenta zakonitog useljenja. U toku postupka nije dokazano da tuženi na drugi način ima rešeno stambeno pitanje.
 
Na osnovu iznetog primenom člana 416. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.
 
Odluka o troškovima revizijskog postupka doneta je na osnovu čl. 153, 154. i 165. ZPP. Tuženom su priznati troškovi za sastav revizije u iznosu od 45.000,00 dinara, na ime takse za reviziju iznos od 27.600,00 dinara i na ime takse za odluku po reviziji iznos od 41.400,00 dinara, što ukupno čini 114.000,00 dinara shodno važećoj AT i Zakonu o sudskim taksama.

Predsednik veća - sudija

dr Dragiša B. Slijepčević,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić