Rev2 2458/2024 3.19.1.25.1.4; posebna revizija

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 2458/2024
03.10.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković, Radoslave Mađarov, Zorice Bulajić i Irene Vuković, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Aleksandar Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog „Belim Industries“ d.o.o. Beograd, čiji je punomoćnik Vesna Stanimirović, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 637/22 od 13.03.2024. godine, u sednici veća održanoj 03.10.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 637/22 od 13.03.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 637/22 od 13.03.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 159/19 od 17.02.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tuženi da isplati tužiocu, na ime uvećane zarade za prekovremeni rad za period od juna 2017. godine do 25.10.2017. godine, ukupan iznos od 1.308,52 USD u dinarskoj protivvrednosti, u pojedinačnim iznosima sa zakonskom kamatom od dana dospeća svakog mesečnog iznosa utuženog perioda do isplate (visina potraživanja i datum dospeća određeni u izreci). Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova postupka. Stavom trećim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 67.460,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 637/22 od 13.03.2024. godnie, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 159/19 od 17.02.2021. godine.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju kao posebnu zbog pogrešne primene materijalnog prava, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Prema članu 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku-ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 ... 10/23- drugi zakon), revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija).

Na osnovu ovlašćenja iz člana 404. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da u konkretnom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa i ujednačavanja sudske prakse, kao ni novog tumačenja prava, uzimajući u obzir vrstu spora i sadržinu tražene sudske zaštite, način presuđenja i razloge sudova za odluku o odbijanju tužbenog zahteva.

Tužilac je bio u radnom odnosu kod tuženog sa kojim je u utuženom periodu zaključio tri ugovora (aneksa) o upućivanju zaposlenih na rad u inostranstvo. Svaki od ugovora sadrži odredbu o visini i načinu obračuna mesečne zarade za pun fond od 250 radni sati (tačka 8. Aneksa), kao i odredbu da se svi prekovremeni časovi preko punog fonda radnih sati, plaćaju dodatno prema ugovorenoj ceni radnog časa (tačka 11. Ugovora), sve saglasno čl. 8. i 11. Zakona o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti („Službeni glasnik RS“, br.91/15 i 50/18). Kako je tuženi u utuženom periodu isplatio tužiocu prekovremene sate rada prema ceni radnog časa utvrđenoj navedenim ugovorom sa aneksima a taj ugovor je zakonit i proizvodi pravno dejstvo, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev za isplatu uvećane zarade za prekovremeni rad, primenom člana 108.stav 1. tačka 3. Zakona o radu - najmanje 26% od osnovice.

Po oceni revizijskog suda, obrazloženja pobijanih presuda za odluku o tužbenom zahtevu tužioca ne odstupaju od sudske prakse u tumačenju i primeni materijalnog prava, imajući u vidu sadržinu konkretnog ugovornog odnosa regulisanog aneksama ugovora i da je tužiocu plaćena naknada za prekovremeni rad u inostranstvu po navedenim aneksima, te da su radnopravni status zaposlenih, kao i prava i obaveze poslodavca u vezi sa upućivanjem zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo, regulisani odredbama Zakona o uslovima za upućivanje zaposlenih na privremeni rad u inostranstvo i njihovoj zaštiti, koji nije bio predmet ustavnopravne kontrole, a koji se kao poseban zakon konkretno i primenjuje. Razlozi na kojima su zasnovane odluke nižestepenih sudova u tom smislu odgovaraju i usklađeni su sa važećim tumačenjem prava i vladajućim pravnim shvatanjem u praksi nižestepenih sudova i revizijskog suda u primeni opšteg pravnog principa o odnosu posebnog i opšteg zakona i pravu zaposlenih na uvećenu zaradu za prekovremeni rad, tako da ne postoji potreba za novim niti ujednačenim tumačenjem prava.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. a u vezi člana 403. stav 3. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena ni kao redovna.

Prema članu 403. stav 3. ZPP, revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.

Tužba u ovom sporu radi isplate uvećane zarade podneta je dana 24.01.2019. godine, a vrednost predmeta spora je dinarska protivvrednost iznosa od 1.308,32 USD.

Kako vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude ne prelazi merodavni revizijski limit, sledi da revizija tužioca nije dozvoljena.

Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je na osnovu čl. 404. i 413. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Jelica Bojanić Kerkez,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković