Rev 23272/2024 3.19.1.25.3

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 23272/2024
11.12.2024. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Zorice Bulajić, Irene Vuković, Radoslave Mađarov i Jasmine Simović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miroslav Manasijević, advokat iz ..., protiv tuženog JP „Putevi Srbije“, čiji je punomoćnik Branislav Popovac, advokat iz ..., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Vranju Gž 2308/23 od 08.07.2024. godine, u sednici održanoj 11.12.2024. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv rešenja Višeg suda u Vranju Gž 2308/23 od 08.07.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj, u potvrđujućem delu.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv rešenja Višeg suda u Vranju Gž 2308/23 od 08.07.2024. godine u potvrđujućem delu.

O b r a z l o ž e nj e

Rešenjem Osnovnog suda u Vranju P 364/19 od 14.09.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijen je prigovor tuženog o stvarnoj nenadležnosti suda za postupanje u ovoj parnici. Stavom drugim izreke, utvrđeno je da je apsolutno ništav Sporazum o naknadi broj 465-1349/11-07 sadržan na zapisniku o glavnoj raspravi od 16.12.2011. godine, zaveden u delovodnu knjigu korisnika eksproprijacije pod brojem 465-6874/11- 3 u stavu prvom i drugom, a u stavu prvom u delu određivanja visine naknade za eksproprisano zemljište u iznosu od 2.047.650,00 dinara i u stavu drugom kojim je obavezan korisnik eksproprijacije da ranijem vlasniku isplati utvrđeni iznos od 2.047.650,00 dinara, zaključen kod Sekretarijata za urbanizam i imovinsko – pravne poslove između tužioca i tuženog. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu isplati razliku između isplaćene naknade za poljoprivredno zemljište do pripadajuće naknade za preuzeto gradsko građevinsko zemljište, a po osnovu Sporazuma o naknadi broj 465-1349/11-07 od 16.12.2011. godine, za katastarske parcele bliže navedene u ovom stavu izreke, u ukupnom iznosu 65.102,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 14.09.2023. godine do isplate, dok je odbijen tužbeni zahtev u delu za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 17.01.2012. godine do 13.09.2023. godine. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova postupka isplati 229.008,26 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti odluke do isplate.

Rešenjem Višeg suda u Vranju Gž 2308/23 od 08.07.2024. godine, stavom prvim izreke, odbijena je žalba tuženog i prvostepeno rešenje potvrđeno u stavu prvom izreke. Stavom drugim izreke, ukinuto je prvostepeno rešenje u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i predmet u tom delu vraćeno prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Protiv pravnosnažnog rešenja donetog u drugom stepenu, u potvrđujućem delu, tuženi je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. ZPP.

Prema članu 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14, 87/18, 18/20 i 10/23 – drugi zakon) revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti posebne revizije odlučuje Vrhovni sud u veću od pet sudija.

Vrhovni sud je ocenio da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 404. stav 1. ZPP da se dozvoli posebna revizija, jer u konkretnom slučaju revizija nije podneta zbog pogrešne primene materijalnog prava. Navodima revizije se osporava odluka prvostepenog suda o osnovanosti prigovora stvarne nenadležnosti, što predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a što nije razlog za posebnu reviziju čija je dozvoljenost uslovljena ispunjenjem uslova propisanih u članu 404. stav 1. ZPP. Imajući ovo u vidu, kao i da tuženi ne ukazuje na drugačije odluke drugostepenih sudova ili revizijskog suda, proizilazi da u ovom slučaju ne postoji potreba za razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potreba ujednačavanja sudske prakse ili novog tumačenja prava, što znači da nisu ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku, na osnovu čega je odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. u vezi sa članom 420. stav 1. i 6. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Odredbom člana 420. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv rešenja samo ukoliko se tim rešenjem postupak pravnosnažno završava. Saglasno odredbama istog člana, revizija je uvek dozvoljena i protiv rešenja drugostepenog suda kojim se izjavljena žalba odbacuje, odnosno kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda o odbacivanju žalbe (stav 3), kao i protiv rešenja kojim se potvrđuje rešenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije (stav 4).

U konkretnom slučaju, pobijanim rešenjem je potvrđeno prvostepeno rešenje o odbijanju prigovora stvarne nenadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Drugostepenim rešenjem kojim je odbijena žalba tuženog i potvrđeno takvo rešenje postupak nije pravnosnažno završen, pa protiv takvog rešenja revizija nije dozvoljena u smislu člana 420. stav 1. ZPP, niti takvo rešenje predstavlja rešenje iz stavova 3. i 4. istog člana protiv koga bi se mogla izjaviti revizija, zbog čega je revizija odbačena primenom člana 413. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković